U početnom razdoblju razvoja instrumentalne glazbe orkestar je najčešće bio nasumce sastavljen. Tako su i prvi tamburaški zborovi nastali uglavnom zbog potrebe ljudi da zajedno sviraju.

Osoba koja se prva odvažila pisati o povijesti tambure, točnije koji je prvi iznio detaljnije opise ovog instrumenta, bio je Franjo Ksaver Kuhač sa svojim radom Prilog za povjest glasbe južnoslovjenske. Prema Miholić, on u tom svom radu progovara o tamburi na znanstvenoj razini navodeći podatke o izgledu tambura u tamburaškom sastavu, izradbi i ugodbi te o načinu proizvodnje zvuka.

Fenomen povezivanja kroz tamburašku glazbu provlačit će se kroz čitav postav Kuće Tambure, od nastanka prvog zbora u Osijeku 1847. godine, pa sve do današnjih dana. Upravo će se u Kući Tambure razviti posve novi trenuci za povezivanje kroz glazbu. Od rada s mladima školskog uzrasta, do okupljanja legendi tamburaške glazbe.